Posle dužeg vremena, evo moje nove priče, ona nije kraftičarska, ona je onako, iz duše. Oni koji me poznaju znaju da sam mama jednogodišnjaka, da ja sama imam 38 godina i da sam diplomirani inženjer arhitekture bez stalnog radnog odnosa i bez aspiracija da ga dobijem u državnom preduzeću. Oni koji me poznaju znaju i da sam bila u UK i da sam živela u Kaliforniji, ali da sam se eto kao po preporuci pesme Get Back The Beatles-a vratila tu odakle sam. Neki se rode bogati, a neki siromašni. Ona serija iz 80-ih nas je naučila da "I bogati plaču". Neki se rode u bogatom društvu, bogatoj državi koja je divna prema svom narodu dok tiraniše ostatak sveta, a neko se rodi u siromašnom društvu, siromašnoj državi koja satire svoj narod, a prema drugima nema svoj stav jer nema čime da ga postigne. Postoje verovatno i nijanse, ono kao "50 nijansi sive"...
Vi znate u kakoj ja državi živim i u kakvom društvu. Umetnost je plivati i po neki svoj san koji zavisi od materijalnih dobara ostvariti. Umetnost je živeti i uživati u ovim uslovima koji srećom nisu kao u "Slam Dog Millionaire"
MOMA je muzej umetnostu u San Dijegu, njemu dugujem ovu lepu fotografiju umetničke instalacije, koja nam poručuje da: "Loši ljudi plaćaju skuplje".
